Uvod u makro fotografiju

Makro je atraktivan ogranak fotografije no zahtijeva malo više truda za uspješne rezultate. U ovom članku donosimo pregled osnovnih pojmova, tehnika i opreme.

Prema strogoj definiciji, makro fotografije su one koje prikazuju objekt snimanja u prirodnoj veličini ili većoj. To znači da objekt koji je u stvarnosti dugačak recimo 20mm zauzima isto toliko prostora na senzoru fotoaparata. Te se definicije naravno ne treba strogo držati; mnoge impresivne makro fotografije su snimljene na manjim povećanjima i uključuju širu scenu oko objekta snimanja koja daje bolji osjećaj u prostoru.

Pri odabiru objektiva za makro važna je magnifikacija (povećanje). Objektiv koji neki predmet prikazuje u stvarnoj veličini, ima povećanje od 1.0x ili 1:1. Objektiv koji snima sa polovicom povećanja će biti označen kao 0.5x ili 1:2. Većina objektiva koji nisu makro (dakle skoro svi ostali objektivi) ima povećanje između 0.15x i 0.3x i to u pravilu nije dovoljno za malene objekte (kukci i slično). Važno je napomenuti kako se navedeno povećanje objektiva postiže samo na najkraćoj fokusnoj udaljenosti (najbliža moguća udaljenost objekta snimanja i fotoaparata) i ona je često vrlo bitan faktor; naime mnogi kukci bježe čim im se približite. U tom slučaju odličan će biti Canon 180mm f/3.5 sa svojih 0.48m minimalne fokusne udaljenosti. Znatno popularniji i praktičniji 100mm f/2.8 IS L snima na 0.30m što je u većini slučajeva dovoljno. 100mm je upravo i neki neslužbeni standard među makro objektivima pa tu žarišnu duljinu i preporučamo početnicima.

Neki normalni objektivi imaju mogućnost makro snimanja no u praksi postoji dosta ograničenja. Npr. Canon EF 24-70 f/4 IS L ima makro mod u kojem može snimati čak do 0.7x ali na udaljenosti od samo 3 cm od prednje leće što stvara dodatne probleme (osvjetljenje i većina kukaca će pobjeći). Ukoliko se planirate ozbiljnije baviti makro fotografijom bolje je u startu nabaviti pravi makro objektiv.

Postoje i objektivi sa povećanjem većim od 1.0x, a najpoznatiji primjer je Canon MP-E 65mm f/2.8 koji ima podesivno povećanje do čak 5 puta (5.0x ili 5:1). Fotografiranje na takvim uvećanjima je tehnički vrlo zahtjevno i taj objektiv savjetujemo samo iskusnim fotografima.

Po pitanju odabira aparata nema pretjeranih zahtijeva (što imate poslužit će) no ako nabavljate i novi aparat bolje je birati onaj se višom rezolucijom. Canon EOS 90D sa svojih 32 megapiksela će omogučiti jače izrezivanje detalja i samim time finalna fotografija moze djelovati više uvećana. Full frame aparati će imati prednost pri snimanju u slabom svjetlu (niži šum), no imaju manju gustoću piksela pa subjektivno ne možete dobiti uvećanje kao sa APS-C senzorom. Za usporedbu, full frame aparat sa gustoćom piksela koju ima EOS 90D bi imao 82 megapiksela, a takvo nešto u trenutku pisanja ovog vodiča još ne postoji.

DSLR i mirrorless će u konačnici napraviti jednake rezultate, no pri snimanju iz ruke mirrorless će biti u prednosti ali samo ako ima elektroničko tražilo. Fokusnu točku je moguće postaviti bilo gdje u kadru, a moguće je uključiti i povećanje prikaza za ručno fokusiranje. Iako se DSLR moze staviti u live view način rada prikaz je tada samo na LCD zaslonu, a ne u optičkom tražilu. Obzirom na male udaljenosti do objekta snimanja i najmanji pomak aparata pri držanju u ruci može pomaknuti ravninu fokusa do mjere da fotografija bude neupotrebljiva. Pri snimanju sa elektroničkim tražilom aparat je naslonjen na lice fotografa i radi toga mirniji.

Rasvjeta je vrlo bitna u makro fotografiji i idelano bi bilo nabaviti posebnu makro bljeskalicu poput Canona MT-24 EX Macro Twin Lite. Moguće je raditi i sa klasičnim bljeskalicama, ali difuzor ili veliki bounce reflektor će biti nužni za omekšavanje svjetla.

Dubinska ostrina je jedan od najvećih izazova u makro fotografiji. Radi male udaljenosti aparata i objekta snimanja dubinska oštrina se često mjeri u milimetrima, nekad i manje. Tome se moze doskočiti sa zatvaranjem blende (ne preko f/16 radi difrakcije) no tada treba imati jako svjetlo ili dignuti ISO vrijednost. Druga opcija je snimanje više fotografija pri čemu svaka ima malo pomaknutu ravninu fokusa te njihovo spajanje u jednu fotografiju. Osim što takav pristup ne funkcionira na pokretnim objektima, zahtijeva i posebnu makro glavu za pomicanje aparata i dosta strpljenja. Na sreću, danas postoje aparati koji to mogu sami odraditi, a jedna od najboljih implementacija je na Panasonicovim aparatima (Post Focus funkcija). Aparat sam snimi niz fotografija sa svim točkama fokusa te ih spoji u jednu sa većom dubinskom oštrinom.

Nekad ništa ne pomaže nego čista sreća, osobito ako se snimaju nemirni kukci. Uloviti vretence ili pčelu u letu se uglavnom može samo sa manualnim fokusom i kontinuiranim okidanjem; neka fotografija će valjda biti u fokusu. Dobar trik je predfokusiranje na cvijet i čekanje da se pčela sama postavi na položaj.

Pozadina u prirodi često zna biti nepovoljna (grančice, trava itd.), pa mnogo fotografa jednom rukom drži list papira (bijelog ili onog u boji) iza cvijeta na kojem je kukac, a s drugom rukom drži aparat i snima. Ne zvuči jednostavno, ali makro fotografija je sama po sebi zahtjevnija. Ipak, tko je voljan potruditi se, rezultati mogu biti zadivljujući.

Tekst, Foto: Ivan Ivančić